Kosmet(a) – kabare na Međunarodnom sajmu knjiga
Stani, stani, Ibar Vođo; Ibar Vođo! – poručuje vesela skupina. I smešno je. I nije ni najmanje smešno
Kosmet(a), u prevodu Ko smeta(?) bend je glumaca, scenografa, direktora i ostalih muzikanata Narodnog pozorišta u Prištini – privremeno nastanjenog na vrh brda iznad Kosovske Mitrovice.
Čitanje uvoda u predstavu
I taj je bend imao jedan kratak koncert na štandu kancelarije za KiM, gde je (što se na snimku, na žalost, ne može videti) bio pozivan na bis.
Vedre pesme, razigrane pevačice i dobri muzičari, jedan uzbudljivi kabare. Mračnih tekstova. I, kao potvrda starog pravila od kad je sveta i scene, efekat je snažan jer je začudan, jer priča koju ovaj kabare priča nije ni najmanje vesela ali je raspevana – da bi ih čovek koji ne razume jezik, nemajući pojma o čemu se radi – na svadbu pozvao da mu razvesele goste. A gosti koji razumeju srpski bi se rasplakali i rekli, Nek ide sve dođavola i porazbijali čaše, flaše i možda bi se neko čak i potukao. Sa zabavljačima.
Svirački deo ansambla
Prvo i najvažnije, ovo je bend, kabare, predstava, zovite kako hoćete, koja bi trebalo i ima potencijal da gostuje na ama baš svakom mestu – od šatre na poljančetu (na šta su izvođači uveliko svikli) do bilo koje sale bilo kog renomiranog pozorišta (što im takođe nije strano), jer je stvar naprosto – dobra.
Drugo, i možda malo manje važno (važno je igrati, ne objašnjavati igru) ova stvar Kosmet(a) koja se lažno predstavlja kao bend jeste jedna (kad ta reč ne bi bila istrošena) subverzivna i bezobrazna činjenica koja – kako sama reč kaže – smeta. Smeta deklarativnim patriotama jer im se ruga, jer peva o šverceru koji je žrtva zavere, ni kriv ni dužan, nagrabusio. Ometa zaljubljenike u mit u njihovoj zaljubljenosti. Smeta i Šiptarima i Strancima. Veselo peva o razrušenoj kući, i u goste zove.
Veselo pevanje
(Hajde dođ' u moju kuću na rakiju vruću, slaninice malo sira, pita i filija; Da se znade domaćin sam od pradavnih dana, sada malo nemam prozor pa vuče promaja; Uđi čiko kad te zove naš komšija Bata, ti si prvi koji je doš'o od poslednjeg rata; Gostinjska je soba spremna al zidova nema; Zapalili razlupali... Stranci došli mi na piće, rekoše mi napraviće – biće kao nekad; Složih se i ja s njima da će kuća da mi sija. I ja od tad čekam)
Smeta i svim Komesarijatima za izbeglice, projektantima povratka i onima koji zaobilaze te kuće s gostinjskim sobama bez krovova, al rado posećuju manastire i druge institucije od značaja.
I, sad, da se ovde radi o subverzivnom (kakvim mnogi autor voli sebe da nazove) suberzivnog radi, to bi bilo još jedno od onih mi sve i svakoga provociramo dosadnih performansa. Ne radi se o suberzivnom subverzivnog radi, jer ova stvar provocira i dušu – a to je ono bez čega umetnost može da bude pametna i duhovita do mile volje, ništa joj ne vredi jer ne dotiče. Ovo dotiče. Asocira. Podseća. Može čovek da se zatekne u publici i da mu bude neprijatno – izvođači veseli da veseliji ne mogu biti, a on – taj iz publike – krije suze, jer nema smisla da on plače ako ovi što ga mole da im dođe u kuću, na rakiju vruću - ne plaču. Nego igraju, pevaju i sviraju.
Bojan Stojčetović
S jedne strane jako cinično, do oporog, a onda je i autoironično, i smešno je – da ti se smuči, ako se neoprezno nasmeješ pa te nasmejanog ospori sledeći stih. I s dušom je. Patetično čak. Jer mora da bude patetično, inače bi onaj cinizam s početka ostao da bude besmislen – kako to uglavnom biva s cinizmom ako ovaj nema duboko uporište u onome što mu je prethodilo. To je razočarenje u sve, s pravom. Ovde cinizam i patetika dolaze s istog mesta. Kao i razočarenje koje peva veselim glasom.
Tu jedan pati za kravom, pa kune:
I kad ovaj svet napustiš; Kad se s najdražima oprostiš; I kada budeš dole, na samom dnu pakla; Moju ćeš kletvu da osetiš; Milu ću da ti pamtim.
Mila je, naravno, krava.
Ili lider, mnogo hvaljen i žaljen od naroda – pa kaže:
Umro stari baš bez veze, bio nežno biće... Od narkodilera do narodnog lidera, pa gde si još video takvog dilbera?; Hvala ti šefe, hvala ti, što smo te upoznali; Hvala ti šefe, hvala ti, istorija će te pamtiti.
Stani, stani, Ibar Vođo; Ibar Vođo... – poručuje vesela skupina. I smešno je. I nije ni najmanje smešno.
http://www.youtube.com/watch?v=wT0Nxh5ATJQ&feature=plcp
Autor songova: Nenad Todorović (reditelj)
Autor muzike: Bojan Stojčetović (glumac)
Vokali: (glumci) Anika Grujić, Bojan Stojčetović, Milena jakšić, Igor Damnjanović, Ivana Kovačević, Miodrag Krčmarik, Aleksandra Cucić
Muzičari: Bojan Stojčetović (gitara), Milan Šćepanović (harmonika), Goran Stojetović, scenograf (bas gitara)